<	travanj, 2010
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (1)
Listopad 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

dijete u vremenu




moj mejl...ako vas nešto zanima... =)

vertigo_black@net.hr

Linkovi

Filozofski fakultet
Moj Krašić
Moja srednja škola...šmrc...
Red Horse
Jaska
Vodič - Zagreb
Ministarstvo obrazovanja, znanosti i športa
Večernji
Net
Forum
Magic chat


neki blogeri koji mi nisu samo mrlje u masi... =)

Catcher

azy

queen of absurd

Bitter sweet symphony

Julia's Memorial**

Vladimir Ordanić

.dead ballerina.

Snow White Queen

Zena_drugog_sistema

HugWhore

...and two special freaks...

Led Zeppelinkovac

aaa...haramija...

Free Music

ulomci ponekih pjesama prokletih...


THE DOORS:"THE END"

This is the end, beautiful friend
This is the end,my only friend, the end...

It hurts to set you free,
But you'll never follow me,
The end of laughter and soft lies,
The end of nights we tried to die...

This is the end...

PINK FLOYD:"WISH YOU WERE HERE"

So, so you think you can tell,
Heaven from Hell,
blue skies from pain.
Can you tell a green field from a cold steel rail?
A smile from a veil?
Do you think you can tell?

And did they get you trade your heroes for ghosts?
Hot ashes for trees?
Hot air for a cool breeze?
Cold comfort for change?
And did you exchange
a walk on part in the war for a lead role in a cage?

How I wish, how I wish you were here.
We're just two lost souls swimming in a fish bowl,
year after year,
running over the same old ground. What have we found?
The same old fears,
wish you were here...

Haustor : BI MOGO DA MOGU

uvijek sam a nikad do kraja,
večer u gradu ti donese neki lijek
u nekom kutu gdje samoća se zbraja...

uvijek s malo premalo para,
kad upale se svijetla, ode dim
a miris noći opet postaje stvaran
ko mnogo puta do sada,
on sanja, kako beskrajno pada...

bilo je rano jutro tada
kad je ostavio sve,
čulo se samo kako ptice pjevaju,
onda je stajao još dugo
s druge strane ulice,
pustio suze da se same slijevaju...

ja bi mogo da mogu,
ja bi znao da znam...

Let3: "DIJETE U VREMENU"

Gledam u tužnu jesenju noć
s pokisle grane lišće odpada
u daljini čujem muziku neku
i pitam sebe, gdje li si sada

Ja svakog dana proklinjem sebe
zašto te drugom prepustih lako
pjevao sam pjesme, nado se boljem
i bezbroj puta uz gitaru plako

Nisi me voljela u ono vrijeme
a ja sam želio samo jedno...
sad kada nismo ni mladi ko nekada
dođi da ostarimo zajedno...

Da li još pamtiš ljubavi moja
kako smo ruže zajedno brali
gdje li si sada mladosti moja
zašto su tebe od mene ukrali...

Pink Floyd: "SORROW"

The sweet smell of a great sorrow lies over the land
Plumes of smoke rise and merge into the leaden sky:
A man lies and dreams of green fields and rivers,
But awakes to a morning with no reason for waking...

He's haunted by the memory of a lost paradise
In his youth or a dream, he can't be precise
He's chained forever to a world that's departed
It's not enough, it's not enough...

His blood has frozen & curdled with fright
His knees have trembled & given way in the night
His hand has weakened at the moment of truth
His step has faltered...

One world, one soul
Time pass, the river rolls...

It's not enough it's not enough
His hand has faltered...

And he talks to the river of lost love and dedication
And silent replies that swirl invitation
Flow dark and troubled to an oily sea
A grim intimation of what is to be...

There's an unceasing wind that blows through this night
And there's dust in my eyes, that blinds my sight
And silence that speaks so much louder that words,
Of promises broken...

utorak, 27.04.2010.

Kažeš sanjala sam te sinoć
pitaš me kad ću ti doć.
Kažeš željela sam te pred zoru
osjećam ljubav je to.
Stidljiva ženo, na licu sjeta ostavlja trag.
Stidljiva ženo, izdaje te iz očiju sjaj.
Govoriš ni mnogo ni malo
sve onako slučajno.
Igra svjetla u tvojoj kosi
naizgled lijepa si.
Stidljiva ženo na licu sjeta ostavlja trag.
Stidljiva ženo izdaje te iz očiju sjaj.


Bila je to ljetna noć. Jedna od onih kasnoljetnih, prozračnih, skoro hladnih noći. Miris zemlje i sunca u zraku. Jedno obično mjesto, jedna obična noć.

Nečiji rođendan se slavi. Netko mlađi od mene (čini mi se da su nekako svi mlađi od mene). Cigareta, vino i bezbroj priča. Moj smijeh koji plaši i živcira ljude, moj urnebesan smijeh.

Noć je tako obična, a opet uživam u tome. Iako mrzim što sam starija, uživam u određenom autoritetu (kojeg vjerojatno samo ja osjećam). Samo još jedna obična noć. Uz društvo, cigaretu, smijeh i osjećaj trome, polagane sreće. Uz misris polja i šume, pjev cvrčaka i poneki huk ćuka i uz konstantno udaranje košarkaške lopte o beton.

Pokušavam pratiti što se priča. Čemu li se smiju ti mladi ljudi koji još uvijek mirišu na djecu. Znate onaj miris kad uđete u školski autobus, koji miriši na mlijeko i puding od vanilije i sunce ujutro, zbog kojeg nepogrešno znate da su to djeca što sjede iza vas. U tom ih trenu sve beskrajno volim, volim te priče, zadirkivanja, smjehove, pretjerivanja, volim to što je moja prošlost. Volim to što su, bar tada, u tom trenu, nepobjedivi, zauvijek mladi, zauvijek obećavajući. Kamo god pošli u tom su trenu bili besmrtni.

Misli mi opet skreću. Sve tiši dum-dum lopte stvara ugodnu zvučnu kulisu, zajedno sa žamorom tih napola ogrubjelih glasova. Osjećam šumu iza sebe. Osjećam kako diše. Mjesec je posuo svijetlo po mojim prstima.

Noć je obična. Noć je Savršena.

Nepovratno sam zaljubljena u svijet, i u tu noć, i u zvuk i u svoje mjesto u svijetu. kako li itko ikada poželi sve to ostaviti? Kako li itko može ne osjetiti žalovanje kad postane svjestan da se jednom mora otići i sve to ostaviti? I tu živu, zvučnu šumu, i te dječje smjehove i mirise poljskog cvijeća i mokrog lišća i taj postojani dum-dum košarkaške lopte. Nikada se neću pomiriti s tim. Nikada neću moći bez stanovitog blagog žaljenja potpuno uživati u trenutku. Jer i on prolazi, jer i ja prolazim i jednom će neka druga djeca sjediti u krugu, uvlačiti dim, ispijati vino i uživati u životu. A ja neću biti tu da samo svjedočim tome. Nikada neću prestati željeti biti ovdje.

Baš u tom trenutku zadrhtim od želje da šapućem tajne nečijem uhu na mojim usnama.

Disharmonija.

Ono postojano dum-dum lopte nestalo je i vratilo me natrag u živu stvarnost. Nasmijah se sama sebi. Zaista imam neizreciv talent da sve što proživljavam obojim nostalgijom, prošlošću i nedostajanjem. Da sve obojim plavom bojom.

Odjednom, sve što vidim je On.

On kako prilazi tim korakom kao da se prikrada, a opet nespretno bučnim. Nit muškarac, nit dijete. Pomišljam kako je predivan. Kako zapravo nikad ne primjećujem ljepotu. Prolazi kraj mene i nosi dašak svog mirisa na mladost, na toplinu i na pokošenu travu. Stoji pokraj mene dok mu koža drhti i svjetluca, dok se kaplje znoja pokoravaju sili teži i putuju svoj kratak put. Neopisivo je savršen u tom trenutku. Mislim na tu neobičnost neodredivog trenutka u kojem svaku osobu vidiš u pravom svijetlu, u svoj svojoj nesavršenosti kakva je bila i kakva će bit, koja je toliko lijepa da boli.

Čujem kako diše. On diše i bijela mu je koža naježena od dodira vjetra. Gotovo da vidim dlačice kako se uspravljaju. Naježih se i ja od čiste ljepote. Kosa mu je tamna, tamna, mokra od znoja, od kapljica koje blistaju svuda po njemu, što na ovoj mjesečini izgleda kao da mu koža iskri. Pogledom pratim kapljicu koja se spušta niz kralježnicu. Vidim i onu koja klizi niz sljepoočnicu. Hvata me nemoguća želja da ispružim prst, uhvatim kap i okusim je, da mu uzmem ruku i isprepletem svoje prste s njegovima, da ga osjetim svim čulima. Vidim ga, njegov sjaj, čujem ga, njegovo brzo disanje, njušim ga, njegov poznat i stran miris, želim ga okusiti i dodirnuti. Prisloniti svoje usne na njegovo grlo i osjetiti srce kako kuca. Kako odjekuje na mojim usnama.
Strašno želim sve to u isti mah, ali ipak nisam dovoljno hrabra i samo ga gledam, bespomoćna i razoružana.

Bio je predivan.

A ja i dalje ne mogu opisati tu čaroliju kojom je nesvjestan zračio. Željela sam ga u tom trenu kao što nikada ništa nisam željela. Ali trenutak dođe i ode. Ne sumnjam da ću taj prizor pamtiti godinama, jer baš je u tome magija, u tim sitnim, svakodnevnim, neopaženim, trosekundnim stvarima koje mogu tako neočekivano djelovati na čovjeka, i tako duboko kao da se urežu u sjećanja, u samu kost.

Sjećat ću se njegove kože i jednog drugog osmijeha, u jedno drugo vrijeme koji nikada nije bio namjenjen meni, koji ne bi smio biti moja uspomena, ali u sjećanjima i snovima čuvam ga s boli, gorčinom i srećom, jer je bio jednako neizreciv kao i ta noć i njegov miris pokošene trave i sva sjećanja na svjetionike, divlje kestene i tužne vrbe.

petak, 12.03.2010.

Wonderwall

Today is gonna be the day
That they're gonna throw it back to you
By now you should've somehow
Realized what you gotta do
I don't believe that anybody
Feels the way I do about you now

Backbeat the word was on the street
That the fire in your heart is out
I'm sure you've heard it all before
But you never really had a doubt
I don't believe that anybody feels
The way I do about you now

And all the roads we have to walk along are winding
And all the lights that lead us there are blinding
There are many things that I would
Like to say to you
I don't know how

Because maybe
You're gonna be the one who saves me ?
And after all
You're my wonderwall

Today was gonna be the day?
But they'll never throw it back to you
By now you should've somehow
Realized what you're not to do
I don't believe that anybody
Feels the way I do
About you now

And all the roads that lead to you were winding
And all the lights that light the way are blinding
There are many things that I would like to say to you
I don't know how

I said maybe
You're gonna be the one who saves me ?
And after all
You're my wonderwall

I said maybe
You're gonna be the one who saves me ?
And after an
You're my wonderwall

Said maybe
You're gonna be the one that saves me
You're gonna be the one that saves me
You're gonna be the one that saves me

Već duže vrijeme imam osjećaj da nešto bitno fali ondje gdje je nekad bilo. I čudim se tome. Zašto? Osobito zašto nakon tolikog vremena. Kao da tijelo i um počinju osjećati prošlost nakon dugog šoka i tuposti prouzročene njime. Čitam prošle postove i ne znam dal mi dođe da se plačem ili smijem ili duboko zabrinem. Toliko stvari sam sama sebi prorekla. Toliko stvari je u vremenskom odmaku od dvije godine zastrašujuće i apsolutno točno. Toliko stvari o kojima ne želim misliti, ali neprestano su prisutne.

Kap, kap, kap. Kao kad voda kaplje, neprestano si mi u mislima.

I kad sam budna i kad spavam.

Ova pjesma nam dođe ko epitaf. Da me barem možeš kao nekad čuti i kad nisi blizu.

Ali, never more.

Svašta se dogodi u dvije godine, a ja ne znam o čemu bih pisala. Znam samo da imam tu ludu, nepresušnu potrebu da pišem. A o neizrecivim stvarima ne mogu i neću pisati. Kao što ne mogu pisati o veselim i pozitivnim stvarima. I što mi preostaje?

Sjećanje na...na...na nešto što i sama ne znam što je bilo, pa osjećaj da si izgubio prijatelja prije nego li si ga uopće i stekao, jer promijenio se on, promijenila se ja i jer izvan virtualnog svijeta stvarnost je zla i naopaka i ne znamo plivati u takvim vodama. I nostalgija za osjećajem koji je toliko godina bio srž oko kojeg su se gomilale sve moje najvažnije uspomene, kojih je doduše bijedno malo i čak im nisam ni akter.

Dala bi mnogo toga da sam onakva kakva sam bila prije dvije, tri godine, da nisam promijenjena, da ljudi nisu promjenjeni, da sve ostane zamrznuto u vremenu. Gluposti!

I nisam se jednom zapitala bi li volio 'Fade to black' ili 'Slovensku' kao što i ja volim. A u odgovor ne sumnjam.

Fališ.
Ti.
I noći.
I pun mjesec.
I miris vuzmenke u zraku.
I Bajaga kao lajtmotiv.
I gasnući svjetionici.

And after all you're my wonderwall. I hvala ti na svemu.

četvrtak, 02.10.2008.

...kamo odlazi svjetlo...

Rado bježim u svoj svemir
Bijelu sobu punu tihog zvuka
Doduše, pristajem na nemir
Na život prepun malih crnih rupa.

Ali ti sad znaš
Već bježi svjetlost od nas
I kamo ide, ne znamo ni mi
Ti ćeš prije naći put
Sigurna staza je tvoja
A ja smirit ću se već za dan il' dva.

Otkrivali smo iste brige
Radovali se istoj pjesmi
Upoznavali smo ljude
Koji se tu i tamo sjete tebe.

Bajke uvijek ostaju u glavi
Prije petnaest godina i više
Ali ja sad znam da je kraj
Već bježi svjetlost od nas
I kamo ide, ne znamo ni mi
Ti ćeš prije naći put
Sigurna staza je tvoja
A ja smirit ću se već za dan il' dva.

Za dan il' dva
Dan il' dva
Dan il' dva ...

eto, na izričitu želju fantoma slobode ili sajka ili jacka the rippera, ili koji god nadimak uzeo, stiže jedan , ako ne veseli, onda optimistični i kratki post...

upravo sam prelistavala album s fotografijama starim pedeset godina i više...gledala lica mojih prabaka i pradjedova, i čukunbaka i čukundjedova, gledala sam osmjehe ljudi koje nikad nisam upoznala a opet su djelomice moja krv... čudno i zbunjujuće...ali sretna sam zbog toga...i bless the man koji je izmislio fotografiju...

iskreno, jebeš ti ove digitalce, to se sve strpa na cd-e, a dobre stare fotke nema više...

eto, pomalo sam hepi...totalno sam otupjela na sve 'kosti u ormaru'...možda ne totalno, ali na najboljem sam putu...kako to reči? ne peče i ne grize više...sad samo štrecne koji put tiha nostalgija za prošlim danima...

i još uvijek volim svoj 4.e..al s puno manje bola i čežnje...=)

i da...već se počinjem pitati, kako je to biti in love...ali radije neću izazivat vraga...prošli put kad sam se pitala kako je to biti zaljubljen, zatreskala sam se za sljedećih pet godina...

i tako, nekako sve puštam od sebe, sve što me mučilo...
osim faksa, koji je preda mnom...uh, a i to ću izdurati...=P sad ću se počet uvjeravat da se zapravo veselim faksu, pa ću se možda zaista poveselit faksu...da, kad platim kaznu za knjigu koju nisam vratila u knjižnicu...=)

i da...pomalo sam sretna...pomalo...tj. trenutačno...

i da, ova pjesma je mrak...digne raspoloženje u roku keks...=)

pozdrav...

p.s. 4.e

p.p.s. i želite li čuti jedan apsurd? prije godinu dana sam bila neusporedivo pametnija nego sada...krivac tome je? kako prokleto imam odgovor na to...ali, sačuvat ću ga za sebe...

subota, 30.08.2008.

...freebird...

If I leave here tomorrow
Would you still remember me?
For I must be travelling on, now,
'Cause there's too many places I've got to see.
But, if I stayed here with you, girl,
Things just couldn't be the same.
'Cause I'm as free as a bird now,
And this bird you can not change.
Lord knows, I can't change.

Bye, bye, its been a sweet love.
Though this feeling I can't change.
But please don't take it badly,
'Cause Lord knows I'm to blame.
But, if I stayed here with you girl,
Things just couldn't be the same.
Cause I'm as free as a bird now,
And this bird you'll never change.
And this bird you can not change.
Lord knows, I can't change.
Lord help me, I can't change.

Ha, koje je čudovište ovaj život! Jedva čekaš da odrasteš, da te 'odrasli' ljudi napokon uvažavaju i gledaju s poštovanjem, a onda - hop!, ni okrenuo se nisi, ni predomislit se uspio nisi, i ti si odrastao. A što onda? Što kad se nađeš u svijetu obveza i odgovornosti i papirologije i milijun i jednog dopisa iz banke za koji nemaš pojma što znači? S jedne strane težiš odgovornosti, s druge bježiš od nje. Kakva je to humoreska?

Sjediš na kavi s prijateljima i idu priče o budućnosti (o budućim kućama i stanovima), o poslu, o financijskoj situaciji, o jebenom benzinu, o, o odraslim stvarima. Nit osjetili nismo, a već smo tu, zarobljeni u svakodnevnom jurcanju odrasle osobe. Juriš sim, juriš tam, odeš na kavu, doma ponekad ubijaš vrijeme za niš, radiš, studiraš, dođeš strgan doma i zaspiš. Niti sekunde vremena da sjedneš i razmisliš o sebi, o životu, da se zapitaš gdje si i tko si. Ironično. Postaješ odgovoran u očima drugih ljudi, a ti s tom odgovornošću ne znaš što bi, jer si malen i preplašen i jer su te ubacili u bujicu života, a ti ne znaš plivati.

Škola? Priprema za stvarni svijet? Hahahaha...Smiješno. Škola te većinom ničemu ne nauči (oke, bar što se stvarnog svijeta tiče). Poneka nepravda, malo muke i to je sve. Ali, ali zar je život takav? No, dobro, bar za nas prosječno financijski potkovane smrtnike nije.

Tek sad, kad si s nožnim palcem zaronio u svijet odraslosti, shvaćaš u čemu je stvar kod djetinjstva, i pokušavaš odgoditi prelazak. Meni to još uvijek uspijeva. =)

Neke stvari zauvijek ostaju u srcu. I istina vrijeme ponekad ne liječi sve rane, ali ipak briše gorčinu. Na kraju ostaju samo lijepa, slatko - bolna sjećanja i na dobro i na loše. Al problem je u tome, što nedostajanje vjerojatno nikad ne nestane.

I nije vrijeme da se bude skroman - ako ne tražiš mnogo od života, nećeš ni dobit mnogo.

Ponekad ne znam kud bi sa sobom (kao npr. sad), ponekad bih najradije pobjegla od svega... Ali, ne mogu. Razlozi? Ne znam.

Faks se bliži. Još je preda mnom divnih mjesec i pol bez njega. Bez svih silnih bezveznih pričica i mojih mlakih pokušaja uklapanja. Bez pokušavanja , za mene, normalne komunikacije. Bez stresa i razočarenja u cijeli taj studentski život. Bez tog totalno ležernog faksa. Bez onih svih bezveznih osoba. Bez najveće crne točke mog društvenog života. Još mjesec i pol mira i komunikacijske slobode. Otkad sam na faksu, osjećam da se moja inteligencija smanjila, kao i moja sposobnost empatije. Nekako sam otupjela na sve. I u to sam sigurna.

I više nemam što za reć.

p.s. moj divni 4.e. =)

subota, 14.06.2008.

Calling tears from deep inside, oh, you're so exquisite
And in the mirror, all midnight eyes
Oh, if I could remain, but it's just a visit
All midnight eyes read "vacancy"
Twisted, twisting

To the lovely dancing lights, I begged, "May I cut in?"
But they never stopped playing "their song"
Of a joyous song the sing, I've heard whispers
On a freezing note, I resonate

Just like romantic verses, just like a joyous end
Just like a memory, it twists me
Just like romantic verses, just like a joyous end
Twist... twisting me

You land as lightly as the new snow, cinematic
Onto the melting boy, and melt away
You light as gently, you're so cinematic
Bathed in your radiance, I melt

In the glitter, in the dark, sunk into velvet
Praying this will never end
In the shadow of a star, in static pallor
I realized I never began

Just like romantic verses, just like a joyous end
Just like a memory, it twists me
Just like romantic verses, just like a joyous end
Twist... twisting me

You land as lightly as the new snow, cinematic
Onto the melting boy, and melt away
You light as gently, you're so cinematic
Bathed in your radiance, I melt

All the colours upon leaving, all will turn to grey
All the colours upon leaving, all will turn to grey
(All grey) All the colours (All grey) upon leaving
(All grey) all will turn to grey
(All grey) All the colours (All grey) upon leaving
(All grey) all will turn to grey... grey...

You land as lightly as the new snow, cinematic
Onto the melting boy, and melt away
You light as gently, you're so cinematic
Bathed in your radiance

You land as lightly as the new snow, cinematic
You land as lightly as the new snow, and melt away
You land as lightly as the new snow, cinematic
Bathed in your radiance, I melt...


prva i jedina osobina koju izazito cijenim jest sposobnost empatije i razumijevanja, neki bi rekli solidarnost, neki bi rekli liberalnost, a neki glupost i kolebljivost...

za mene je to snaga, mogućnost da prihvatiš drugoga točno kakav je, bez da ga poželiš promijeniti, mogućnost da mijenjaš sebe, sposobnost da razumiješ drugoga iako on tebe ne...

a takvih je ljudi malo...i onda se netko čudi kad velim da se osjećam izobačeno iz svijeta...

ma jebite se i vi i svijet i vaša uskogrudnost, ja ću plutati u svom svemiru...

ja želim svijet prihvaćati neposredno, bez granica i mitova koje je postavilo glupo stado (društvo)...

ja želim promijeniti svijet, želim biti besmrtna...

buahaha...

a ponajprije želim da mi se popravi smisao za humor...

...neka malo ljepote ostane i kad sve ode k vragu... prolazni lahor ljudske dobrote...

ne treba me shvaćati ozbiljno..jer tko sam ja? tko ste vi? samo pješak na šahovnici...

pretvarajte se da ste kraljevi...

aj dont giv a dam...

imam sve što mi treba... glazba i ja...knjiga i ja...svijet i ja... ja i ja... i ne želim misliti na drugo...

haha, prokletsvo deep shit-a me neprestano prati...

ah, to nisam ja...

ne, nat enimore, end nat vat aj vont to be...

koji promašen slučaj... hehe, euforično...

gdje si li sada mladosti moja?

nije moguće osjećati se tako starim, tako potrošenim, koroziranim...tako rupičastim... ne...

ah, što ti je život...
konfuzija...
s nat so hepi endom...

bezveze...

zakržljala sam, moje se mentalne mogućnosti raspadaju bez mogućnosti napretka...

a nema napretka u pričama tipa sevkinog 'gasa, gasa'...

šit...

ionak neću niš napravit u životu...al neka život je jedan i lijep je, postoji glazba...postoje mirisi i zvukovi i ljudi, nažalost...

ajm alajv...
for a vajl...
etlist aj tink ajm alajv...

budite sretni, i živi, ili bar to mislite...ja idem kržljavit svoj mentalitet i dalje...

haha...

četvrtak, 15.05.2008.

...eclipse...

All that you touch
All that you see
All that you taste
All you feel.
All that you love
All that you hate
All you distrust
All you save.
All that you give
All that you deal
All that you buy,
beg, borrow or steal.
All you create
All you destroy
All that you do
All that you say.
All that you eat
And everyone you meet
All that you slight
And everyone you fight.
All that is now
All that is gone
All that's to come
and everything under the sun is in tune
but the sun is eclipsed by the moon.

"There is no dark side of the moon really. Matter of fact it's all dark."


...

u međuvremenu sam zaboravila sve što nema smisla...
pa i ovo pisanje...

jesam li postala bolja il pametnija...haha...sumnjam...samo sam drugačija...opet i iznova...

...imam svoj mali svijet i oko njega kineski zid...

moja rječitost je nestala, moje neprestano pokušavanje dokazivanja je presušilo... neda mi se... neda mi se zamarati ničime... ako mogu hodat bez ijedne misli u glavi oke, ako ne, opet oke... ako me svi žele pustit na miru, oke, ako ne, opet oke... uopće se više ničime ne zamaram ni ne živciram... flegmatičnost koja je došla spontano, rado sam prigrlila...

boli me briga za sve...

kad dođu momenti kad želiš živjeti samo sada i samo ovdje, boli te briga za sutra... kad lebdiš tri metra iznad zemlje od sreće jer si upravo iskeširal 660 kn za koncert maksima mrvice, i prolaziš parkom koji miriše na djetinjstvo, i kada ti je cijeli taj trenutak samoće neponovljivo zauvijek čaroban, uopće se ne misli na sutra, prekosutra i na dan za dvadeset godina...

kad te maksim svojom izvedbom toliko dotakne, da ti se srce zgrči i ne mrda, a ti ne misliš, ne pratiš, nego osjećaš glazbu, pretvoriš tu glazbu u sebe, kad te nije briga što je sve prolazno jer glazba ostaje, pa makar kao šapat... kad nađeš sredstvo da pomogneš sebi u "trenucima D", kad si gotovo pomalo sretan, tko da misli na druge...ja ne... egoistična sam...i oke...

doorse sam voljela, pink floyd sam voljela, i milijune prije njih, ali maksim mrvica me osvojio...=)

koja sam ja umjetnička duša...bila bi sretna da me netko zatvori u kazalište, muzej, knjižnicu... kakvi kafići, obitelj, prijatelji...ne treba mi to...=) umjetnost u svim oblicima moja je opsesija...

ganjaš sreću, ugađaš drugima, želiš se osjećati dobro, a zapravo svo vrijeme zanemaruješ sebe, prilagođavaš se, misliš i promišljaš, povlačiš se...ne živiš svoj san, nego zajednički san...

egoizam i nije tako loš...

kad ti je svejedno...

trenutno mi je dovoljna glazba makima mrvice da me drži iznad površine...što je sljedeće na redu...ni sama ne znam...

svaki čovjek ima ciljeve, pa i ja imam...svoje vizije...ne želim ići pravocrtno, jer gubim bogatstvo i šarolikost zaobilaznica...=)


...child in paradise...




p.s. na jesen... tetoviram se...



tako nešto...=)

ponedjeljak, 07.04.2008.

dva dinara, druže...

Dečurliji našoj smišljasmo imena
Voleh je sve više svaki božji dan,
Ubedih se najzad, to je prava žena,
Zajedno smo štedeli za stan,
Štedeli za stan.
Sedeo sam tako sam za našim stolom,
Sve sto iole vredi palo je u vodu
Opet me je žensko napravilo volom,
Igrao sam samo epizodu,
Samo epizodu.
Htedoh da zaurlam, strčao sam dole
Nisam mogo da izdržim duže,
Socijalni slučaj pred vratima WC-a
Rekao je - Dva dinara, druže.
Dva dinara, druže.
- Mala nužda jedan, a velika dva.
Pogledom ga sasekoh k'o mačem.
- Izvinite, molim - Pitao sam ja
- Kolko košta kad unutra plačem?
- Kad unutra plačem?

ovo je stvarno bezobrazno vrijeme da se bude budan, zaista jest...

k vragu, uvijek je tak teško počet pisat, napisat najobičniju uvodnu rečenicu, a da ne zvuči kao klišej...bar je meni tako...

život me baš i nije mazio prošlih šest mjeseci, ali zašto, čemu da se žalim... mnoge stvari su se raspale, a malo ih se vratilo na mjesto...eh, nemaju svi sreću...

i zate što je onda još najbezobraznije od tog života? što svima oko mene naglo sve krene nabolje...i to nije samo umišljanje nego spoznaja, razgovorom dosegnuta spoznaja...odjednom svi imaju sreću u ljubavi, društveni život im je super, fax im je savršen..a ja? ja NISAM zadovoljna ničim, osim time što postojim i mogu mjenjat stvari...i kako sad da čovjek ne bude ogorčen?

osjećam se ko da svi oko sebe imaju svoje planete i galaksije a ja sam neka crna rupetina koju sreća neće i neće... svi su nekamo otplutali, počeli savijati svoja gnjezdašca, a ja? ja?
i ogorčena sam, o da, o jesam...

i bila sam glupa i griješila sam i kukavica sam...al ko nije...eh, evo vam klišeja...ja se tješim, ja se izvlačim na druge...

savršen prijatelj ne postoji, postoje više-manje nesavršene osobe koje pružaju potporu jedna drugoj, čak i kad to nije dio njihovih interesa...

možda sam nesretna al zašto bi me bilo briga za to...

i tu je blagi osjećaj nedorečenosti, sigurna sam, sigurna da svijetu neću moć dati sebe u potpunosti, onakvu kakva jesam, sa svim svojim sposobnostima, jer ljudi su tu, ljudi imaju predrasude i proklete jezike i tako malo ljubavi jedni za druge...

opet kukam, opet... a nije mi to bila namjera...

i toliko mi nedostaju neke stvari...

dosta...

i mrzim ovaj faks...ako itko kaže da je ekipa na faksu preodlična ubit ću ga... ili sam ja po novom totalno asocijalna... ali nije, nije problem u meni (zašto bi uvijek bio problem u meni?), volim biti među ljudima, volim biti sa svojim 'cvjetićima sreće', ali na mom faksu sve je 'trnje i kamenje'...

gad demet, gdje su moji poliitičari? gdje je afi, cleo, x-i, i sve one suze prolivene, i svi oni razgovori, i to prijateljstvo, ta klapa? vidim ih tu i tamo, a rado bih s njima djelila svaki dan svog života, i pričala o svijetu i životu i uživala u njihovu neuskogrudnom pogledu na svijet...
moja afi je doma, a njena vero stalno juri i svaki put kad ima vremena za kavu zove ju, jer afi vrlo fali, vrlo, vrlo...
moja cleo, gdje je ona? njena vero puno misli na nju, i na mnogo naše samoće i tuge, i na sve što smo prošle, cleo jako fali, jako...
a x-i, moja najdraža plavuša na svijetu...gdje je to srčace od žene, kam su nas rijeke odnijele, draga moja, vrati se... fališ, i ti...i ti jako...

a šega? njezin smijeh? moja šegica, toliko šala, i toliko priča, i toliko smijeha, i povjerenja...jube a gdi si?
a emi? u kojoj si ti sad galaksiji? u onoj koja se vrtoglavo udaljuje od mojeg malog svijeta...vrati se emi, molim te...
a cuki? dragi, neću da ostanu samo divne uspomene...ali kako, 4 mjeseca, između nas dvije tri riječi proletjele...fališ, veoma...
a gospon johhny...imao si pravo..možda je bilo predobro da bi trajalo...
a branko?
a dinči?
a jerko i kambić, koji tandem?
a tamara?

dala bi jako mnogo, jako, jako mnogo toga da se mogu vratiti godinu unazad...
nije mi drago što sam upoznala i ovu vrstu nedostajanja...

što je ostalo??
par strana ispisanih na moju želju...ionako djelomice neiskrenu i sladunjavu...i tone, tone uspomene, prelijepih uspomena da bi ih se sjećalo...

heh, ovo je čista sentimentalnost, ali ne bih željela nikome da prolazi ovo, ovu nepresatnu borbu i uvjeravanje bit će bolje, ovo dokazivanje, probijanje, ovo padanje i neuspjehe... ovu grižnju sa svijetom...jer to jest, borba...

i kontradiktornost... koliko god bježim od društva u kojem se krećem (faks), toliko želim negdje pripadati...ne kao prolaznik, duh, ne kao slučajni ili povremeni sudionik, već kao punopravni, zadovoljni člab, s naglaskom na zadovoljni...

imam prijatelje, ali oni su raštrkani na sve strane svijete...jedino što nas dijeli su vrijeme i prostor...

i baš me boli briga što sam nesretna...pomirila sam se s tim..nekima nije suđeno...

jele fala ti...samo zato kaj si tu...

koja sam ja zbrka...wtf? nit sretnija nit pametnija...

izvinjavam se na ovoj sapunici, al košta samo dva dinara druže...=)

4.e. falite mi...jebat ga, ipak sam krvava ispod kože...

bowie je car, mercury je car na kvadrat...morrison je god...

Its not the side-effects of the cocaine
Im thinking that it must be love...
Its too late - to be grateful
Its too late - to be late again
Its too late - to be hateful...
...



One good thing about music, when it hits you, you feel no pain. Bob Marley.

četvrtak, 03.04.2008.

So much trouble in the world...

So much trouble in the world now
Bless my eyes this morning
JAH sun is on the rise once again
The way earthly things are going
Anything can happen...

You see men sailing on their ego trips
Blast off on their spaceships
Million miles from reality
No care for you, no care for me
So much trouble in the world now [repeat]
All you've got to do is give a little
Give a little, give a little
One more time ye-a-h! ye-ah!

So you think you have found the solution
But it's just another illusion
So before you check out your tide
Don't leave another cornerstone standing there behind
We have got to face the day, ooh we come what may
We the street people talking, we the people struggling...

Now they are sitting on a time bomb
Now I now the time has come
What goes up must come down
Goes around comes around
So much trouble in the world...

There is so much trouble in the world
There is so much trouble in the world...

čitajući kolumne i članke na internetskim stranicama večernjeg i nacionala (da, ne zgražavajte se, ima nas i takvih lumena), pojedini komentari (ne ti članci i kolumne) naveli su me da se lupim po čelu od silnih gluposti koje ljudi pišu... i osjetila sam razočaranje...ipak sam imala preveliku vjeru u ljudski razum... vjeru u mogućnost ljudi da gledaju šire od serviranog...vjeru da ne postoji radikalnost i bezvezno tupljenje...da ne postoji stado...

tema: NATO...
odakle da počnem? od kojeg uskogrudnog mišljenja?

1. Ljudi nemaju pojma što je NATO, no to nisi ni oni u potpunosti krivi, jer na TV, kao najvažnijem mediju, informiranje o NATO-u ne postoji, samo diskusije, i to kasno uveče, kad su 'super zabavne emisije' u istom terminu ( da nisam sama mrdala po internetu i tražila informacije ni ja nebi imala pojma o tome)
2. Mnogi na NATO gledaju kao na bolju poziciju Hrvatske u odnosu na Srbiju, i to im je jedini važni moment (tipa hahaha, nesposobni srbi nisu dobili pozivnicu, hahaha....ali se nisu zapitali gdje je bila naša sposobnost u odnosu na 'glupe' slovence)
3. Raduju se tom 'uspjehu' a da se nisu ni zapitali kud to vodi (kao i EU), jer nisu niš naučili iz povijesti (samo se sjetite pacte convente i koliko stoljeća smo to plaćali)
4. Dovoljno im je da nas bush sada gladi s perom po guzici, a kasnije kad se pokaže zbog čeg on nas tolko treba onda se bumo plakali ( ko što se tiče i europe)
5. Informirajte se o iskustvima drugih članica ( slovenija nije presretna)
6. Nepostojanje referenduma NIJE demokratično...po Ustavu nije potreban, bla, bla, bla...ali pokazalo bi se povjerenje vlade u svoje građane ( i sad tu ide ona priča da su vladu izabrali hrvatski građani; aha, tu smo, HDZ je najviše pomoglča dijaspora i HSS koji se zbog fotelje( ne valjda zbog dobrobiti hrvatske) odrekao jedinog uvjeta za koaliciju s HDZom; a dijaspora sigurno neće slat svoje sinove u irak...)
7. Neki ljudi još vjeruju u političare? wtf?
8. Hrvatska je po unutarnjem pitanju u banani (ma nabijem ja sve ekonomske, obrazovne i vojne reforme kad ima 400 000 nezaposlenih u hrvatskoj i kad plaće ne prate cijene), al glavno da mi idemo u europu...budite ljudi zadovoljni, bit ćete član NATO-a i EU, što će vam još više prošupljiti džep, i vi se još usuđujete buniti, još se usuđujute biti nezadovoljni, još se usuđujete biti inteligentni...
9. Poruka narodu 'ko vas jebe, mi smo na vlasti po milosti božjoj, ko vas ima šta pitat, imate da šutite i da ginete tamo negdje u afganistanu i da pobijete sbe te muslimanske antikriste (čitaj: žene i djecu) kako bi se mi još više uvukli u dupe americi i bushu...'
10. I eto opet licemjerja...trčite u naručaj europi, a toliko ste pričali protiv nje što se tiče 'ratnih zločinaca' poput Gotovine...dokaz, ljudi se okreću kako vjetar puhne...
11. I što najviše mrzim jest taj prokleti hrvatski umišljeno superiorni mentalitet da smo najbolji, da nam nitko nije do koljena, da nam svi mogu lizat dupe (a činjenicu da mi trenutno drugima ližemo dupe ćemo zanemariti, neće to još dugo- aha, moš mislit)...nismo najbolji, i nije nam sve bogom dano, nemamo veće pravo na ništa u odnosu na druge...ali, ne, hrvatsko neinformirano stado to nije briga...Mi smo Hrvati, Bog je s nama....aha, čekajte...di je bio Bog skoro 10. stoljeća hrvatske nesamostalnosti...

razočarala sam se u ljude, u vladu, u cijeli svijet... ovo i nije lijepo mjesto za živjet...je, ako vas zanima jedino vaša kućica u cvijeću, a ako gledate šire, puno šire...a-a...

ljudi trgnite se...zašto sve prepuštate drugima da čine za vas... ja sam potpisala peticiju za NATO na referendum, preuzmite odgovornost, glasajte za referendum, jer ako nešto pođe krivo pljuvat će se po vladi, tražit će se krivci i žrtveno janje...a krivci bi u tom slučaju bili vi, koji ne želite biti odgovorni... ako cijela nacija izglasa ulazak u NATO, i ako nešto krene krivo, morat će svi biti kuš, jer je njihova krivica ( a onda će se izdajice domovine poput mene koji su glasali protiv ulaska u NATO moć naslađivati =) )... budimo kolektiv, budimo demokracija...

i kakve su ono gluposti koje sam negdje pročitala da su svi antinato nastrojenci izdajice domovine...hm, ako se ne varam takav režim bio je za vrijeme totalitarizma, ne? ako mislite drugačije, izdajica ste...

LICEMJERNO i NEPROMIŠLJENO...

i sve je tako bezveze....

al eto, jeeej za busha, nemam sutra fax..=))

bob marley je car.... bowie je car.... morrison je još jedan car...

eto, neki linkovi...=)

Studenti i profesori FF protiv ulaska u NATO

NATO na referendum

O NATO-u općenito

Bushevi biseri =)

budite pozdravljeni, zdravi, lijepi, pametni i sretni...=)

bivši 4.e, mislim na vas puno...i bolno...

- 20:24 - Comment To Me... (5) - Print... - #

<< Arhiva >>

0